ICNAB

THANKSGIVING - DAN ZAHVALE I SJEĆANJA

 

 

THANKSGIVING - DAN ZAHVALE I SJEĆANJA

 

“On vam propisuje u vjeri isto ono sto je propisao Nuhu i ono sto objavljujemo tebi, i ono sto smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte! Tesko je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoce i upucuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.”(Šura, 13).

Allahov Poslanik s.a.v.s. je jednog petka prisutnima na džumma namazu, poslije zahvale Allahu s.v.t. održao sljedeci govor: ''O ljudi, vi imate putokaze, pa stoga ih slijedite. Vi imate svoj cilj, stoga, idite tom cilju. Vjernik živi izmedju dva straha, prošlosti, za koju ne zna šta je Allah sa njim uradio, i buducnosti, za koju ne zna šta mu je Allah u njoj odredio. Zato, neka svako od vas uzme za sebe od sebe. Od dunjaluka svog za ahiret svoj, od mladosti za starost, od života za smrt. Tako mi Allaha, u cijoj je moci Muhammedov život, poslije smrti nema pokajanja, poslije dunjaluka nema staništa do dženneta ili džehennema. Kažem vam ovo i molim Allaha da nam oprosti.''

Većina od nas govoreći o prazniku “Thanksgiving” misli na četiri slobodna dana, okupljanje i duge muhabete koji treba da nadoknade propuštenu šutnju. Ali, pored svega, okupljeni oko zajedničke sofre, praznik bi mora da bude dan zahvale i sjećanja. Ovo je vrijeme zahvale Bogu na Njegovim blagodatima.

Bertrand Russell svoju knjigu, “The Conquest of Happiness,” započinje riječima: “Životinje su srećne sve dok su zdrave i imaju da se prehrane. Za modernog čovjeka je očekivati da bude srećan, ali on to nije.”

Šta je to što nedostaje našem životu?

Za neke, odgovor će pohitati preko jezika, za druge - ovo će biti jedno od najtežih pitanja.

Svrha života?

“Otkud ja znam,” reći će neki. “Blago meni, budim se, jedem, radim, spavam…,” reći će drugi.

Za neke su hrana i piće dovoljni razlozi za slavlje.

Oni koje se trenutno osjećaju zadovoljnim, i imaju sve što vam je potrebno u životu - kuću, kola i bogatstvo koje im viri, ili se šeta po prijemima i zabavama, treba da se sjete stvarnog siromaštva – prazne duše, koja zove da je hranimo, ali daleko prije nego obolimo, ili doživimo starost.

One koji olahko razmišljaju o životu treba žaliti. Ali, s druge strane oni nam pomažu da shvatimo zašto veliki broj osoba pati od depresije, ili živi na granici životnih tokova. I kako bi Picasso rekao: “Ima slikara umjetnika koji transformišu Sunce u malu žutu mrlju, ali ima onih, koji zahvaljujući mudrosti, žutu mrlju transformišu u Sunce.”

Mnogi od nas hodaju po mraku, uživajući na sunčanom danu. Neki se i probude u tom mraku, i sa velikom mukom nađu prekidač da osvijetle prostor realnosti u kome žive. A takvi će, videvši šta se dešava oko njih, zaista zahvaljivati iz dna svoje duše.

A, evo šta nas očekuje da vidimo i od čega treba da se čuvamo:

Svakoga dana u Americi ostane bez posla 85.444 osoba;

Nezapošljenih, ili onih koji su izgubili nadu da će naći posao, je 17,7 miliona;

Bez zdrastvenog osiguranja je 45,6 miliona Amerikanaca;

Oko 12 miliona djece pohađa škole, koje ne zadovoljavaju minimalne standarde za normalno školovanje;

Sa nezavršenom osnovnom školom, 1998. godine, bilo je 4.174.000 djece; onih, koji su je “završili” bez diplome bilo ih je 7.776.000;

Broj onih koji se nisu dalje školovali, a završili su srednju školu, bio je 21.807.000;

U dražavi California, u zadnjih sedam godina, davanje za visoko obrazovanje je opalo za 3 odsto, dok su investicije u gradnju zatvora uvećane za 60 odsto;

Svaki treći učenik, uključujući srednju školu, posjeduje vatreno oružje;

Godišnje 60.000 djece bude vraćeno kućama, jer su u školu donijeli oružje;

U Americi godišnje umre, ili pogine, preko 5.000 djece koja pobjegnu od svojih kuća u potrazi za boljim životom;

Za 10 godina ubilo se više mladih nego što ih je poginulo u Vijetnamskom ratu;

Ispitivanje kod djece, od šestog do osmog razreda osnovne škole, je pokazalo da 66 odsto dječaka smatra sasvim normalnim natjerati djevojčice na seks, a 57 odsto djevojčica ovo smatra normalnim;

Godišnje zatrudni preko milion maloljetnih djevojčica, ili 72 procenta beba se rodi bez “oca,” dok se 28 procenata majki “uda” prilikom otkrivanja trudnoće;

Zbog pretrpanosti zatvora, od 234.000 registrovanih seksualnih manijaka, 61 odsto se nalazi na slobodi;

Svaka tri sahata se desi nasilnički napad – motivisan seksom;

Amerikanac u prosjeku godišnje popije 108 litara raznog alkoholnog pića;

Upotreba žestokih pića - Whiskey, Gin, Votka, itd., u zadnjih 15. godina, je porasla sa 25 na 52 odsto, dok je upotreba vina porasla “samo” za 4 odsto;

Često se govori da je rat sa drogom izgubljen.

Riječ je o zlu koje godišnje proguta 75 milijardi društvenih para;

Droga je odgovorna za 50 odsto onih koji su po zatvorima;

Zatvore čuva preko 450.000 policajaca, dok sudski organi troše 50 odsto svoga vremena, rješavajući slučajeve vezane za drogu;

“Podaci o povećanoj upotrebi droge kod mladih, između 11. i 14. godina starosti, jasno govori da gubimo rat protiv droge,” kaže Senator Paul Coverdell;

Ni stari ne uživaju obećane blagodeti.

Prema izvještaju specijalne komisije, pri Američkom Senatu, 1. od 3. staračka doma “su opasani po život";

Godišnje 20.000 osoba umre po ovim domovima, s tim što veliki broj umire u velikim mukama, jer im uskraćuju lijekove, stoji u izvještaju GAO;

Čak, 40 odsto onih koji boluju od raka, u ovim bezbrižnim “hotelima,” preživljava nepotrebne bolove zato što im uskraćuju propisane lijekove;

Stariji od 80 godine, njih 25 odsto, ne prima čak ni aspirin radi ublažavanja bolova;

Tokom 1999. godine u Americi se na svakih 11 sahata desilo jedno ubistvo; krađe se desavaju svakih 20 minuta;

svakih 14 mintuta sa ulice nestane jedno vozilo….

Znam, sve se ovo dešava nekom drugom – ne nama!

Mi smo previše zauzeti da sve ovo primijetimo.

Mi smo zauzeti putevima koji sliče na Holywood i Las Vegas, dok nam je vjera zatrpana svakojakim elektronskim pomagalima. Napadaju nas talasi svih frekvencija, a mi, poput iskusnog žonglera, iz dana u dan održavamo balans naših prohtjeva.

Nama je najvažnije da bogatstvo ne smije da nam zaostane za “njihovim.” Važno je da smo u očima drugih “onako kako se od nas očekuje,” – imućni!

Ali, mi žongliramo sa važnim loptama: familija, rad, prijatelji, čestitost, imanje i Islam, i svaki pogrešan potez izazove veliku štetu.

Stvaran život se dešava oko nas, zato pomozimo sebi i njima. Bože, Ti pomozi onima koji sebi, a ni drugima, ne mogu da pomognu.

Dakle, zapitajmo se na trenutak kome ćemo se mi zahvaljivati, i čime ćemo se hraniti tokom ovog “Thanksgiving-a?”

 

E, sada malo o nasoj Domovini kojoj je 25. Novembra bio jos jedan rodjenadan:

Makar jednom godišnje svi mi, i razbacana i rasturena dijaspora Bosne-Hercegovine ali i oni kod kuće, trebamo se upitati sljedeća tri pitanja: Šta znači misliti na BiH? Šta znači voljeti BiH? Šta znači biti Bošnjak u dijaspori? Šta znači biti Bosanac?

Misliti na BiH, znači obavezno jednom sedmično ali makar jednom mjesečno nazvati rodbinu i one mile koje smo ostavili tamo. U razgovoru sa prijateljima Amerikancima, ali i svima drugima makar jednom mjesečno pomenuti ljepotu Bosne, dobrotu njenog merhametli naroda i iznimne kvalitete zemlje Bosne. Misliti na BiH znači pročitati makar jednom sedmično jedan članak o Bosni – bez jalove diskusije, bez interesdžijske politike, bez sitnošićardžijskog badavadžiluka, bez ružne hile, ogovaranja i zavisti. Misliti na Bosnu znači pohvaliti bar jednom dobro bilo kojeg Bošnjaka ili Bošnjakinje, bez obzira ko oni bili.

 

Voljeti BiH je već teže. Voljeti BiH znači govoriti bosanskim jezikom vlastitih dobrih i ponosnih predaka u kući, bez miješanja bosanskog i vanjsko-izmišljenog ili naturenog ne-bosanskog dijalekta agresora. Voljeti BiH znači njegovati sve one drevne vrijednosti bosanske kuće u svom amerikanskom jabandžiluku ili bilo kom drugom inozemstvu, koje nikako nisu ni danas izgubile svoju aktulnost niti vrijednost. Voljeti BiH, a biti tako daleko od nje znači cijeniti vrijednost i ljepotu tuđeg, ali davati u sebi prednost svoj onoj dobro znanoj vlastitoj kvaliteti i duhovnoj uzvišenosti koju Bosna ima napretek. Voljeti BiH znači dati barem jednom mjesečno daje doprinos za neki bosanski cilj, mjesto kahvenisanja, večeravanja i eglenisanja negdje vani.

 

A šta znači biti Bošnjak u dijaspori danas? Danas mislim da je biti Bošnjak u dijaspori najteže od svega ovog ranije navedenog.

Znači biti s Bosnom a bez nje. Bosna je danas i bosa i posna i prazna i žalosna pa se moralo od nemila do nedraga tamo negdje daleko, predaleko od svoje hiže, svojih mezarluka i svojih uspomena, iskoristi nova šansa i procvjetana nova nada u životu.

Znači misliti na Bosnu, a ne oglasiti se njoj. Ne imati pravo da se iskaže sva ona gorčina slovom Gorčina navaljana najezdama nevoljnog neprijatelja od nedođije–naselembećenog. Jer se danas upravo Bošnjacima dijaspore pokušava uskratiti pravo glasa u BiH.

Znači trpiti zarad Bosne pa i one koji su protiv Bosne. U bosanskoj avliji, okupanoj rosom, suzom i znojem bosanskijem, koje je neljudskost neljudi nabacala svakojako a najviše naopako. U bosanskoj jaliji, koje je unazadila i uneredila katilska krvoločnost kršćanskih krstaša. Među bosanskim efendijama, od kojih je ostala šaka jadi što svima dojadi – jer su najbolji danas pod zemljom a oni nad zemljom još nisu stasali niti se oglasali.

 

A šta znači biti Bosanac? To je za neke najteže pitanje. A odgovor je vjerujte vrlo jednostavan, zdravorazumski: onaj koji voli Bosnu i Hercegovinu, kome čeljad nisu bijesna pa mu nikada bosanska kuća nije bila tijesna. Koji se umije lijepo upitati sa svojim komšijama, svojim ahbabima i jaranima, i koji ih ne gleda kroz nacionalističko štivo Načertanija ili Ante Pavelića, Adolfa Hitlera ili svih nastranih izama koje je ovaj krvavi vijek nakotio. Koji ne insistira na glupavim nazivima Srpsko ovo ono, Herceg Bosna ili idiotizmima tipa Republika Srpska koji su samo produkti nekog bolesnog uma. Koji ne zagleda što neki Brod, sir ili tornjak nose pridjev “bosanski” . Koji u ljudima vidi samo ljude, a ne vlastite vjersko-nacionalne rasističke dogme i predrasude usađene kroz naopaki segregatorski odgoj – bilo u materinoj zatucanoj kući, zamračenoj crkvi ili u nekoj nastranoj, segregatorskoj školi zagušenoj mirisom tamjana kojem tamo nije mjesto. Ukratko Bosanac, a bogme i Hercegovac je svaki čovjek čija je duša široka, ljubav duboka a ljepota insanluka velika.

 

I na kraju, Bošnjaci i drugi s njima koji, kako je to u poslijedejtonu popularno kazati, «doživljavaju BiH kao svoju», moraju se prvo izboriti s vlastitim ljenostima, apatijom, defetizmom, mirnim i bespogovornim poslušništvom nesposobnim despotima na svim razinama svoga opstojanja.  Jer, ako su u Agresiji iz ničega napravili tako respektabilnu vojnu silu, mogu se vala iznijeti i s nekim tamo dodicima i nekim 'vamo duducima u vlastitim redovima.

 

Abdulah ef. Polovina