ICNAB

Povodom Nove Hidžretske 1438. godine

Povodom Nove Hidžretske 1438. godine1
 

„Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. - A Allah mnogo prašta i milostiv je.“2

 

Svakog prvog Muharrema po islamskom kalendaru nastupa nova hidžretska godina. Muslimani računaju vrijeme na osnovu davnog događaja seobe Poslanika Muhammeda a.s. i njegovih sljedbenika iz Meke u Jesrib, kasnije preimenovan u Medinu.

 

Na hidžru se često gleda na jedan pojednostavljen način, kao seobu jedne grupe ljudi iz jednog grada u drugi. Analiziramo ovaj događaj kroz historijsku perspektivu nastojeći odgovoriti na neka osnovna pitanja: ko, kad, zašto, koliko, itd. Malo govorimo o toj seobi prve muslimanske zajednice na jednoj ljudskoj i emocionalnoj razini. Rijetko analiziramo posljedice koje je ovaj veliki događaj islamske povijesti imao na pojedince i porodice.

 

Kako bi bolje razumjeli veličinu i značaj hidžre na individualnom nivou, počnimo od Muhammeda a.s. Poslanik je proveo gotovo sav svoj život u Meki, i više od pet decenija nije razmišljao niti imao namjeru da se seli iz svog grada. On je, kao mnogi od nas danas, volio grad u kojem je rođen i za kojeg su ga vezale najljepše uspomene njegova života. Ibn ‘Abbas r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao, obraćajući se Meki: „Kako si mi dobra kao zemlja i kako si draga mome srcu. Da me tvoj narod nije istjerao, nikada ne bi izašao i ne bih te napustio, i nikada ne bih živio u nekom drugom gradu osim tebe.“3
 

Napuštajući blagoslovljeni grad Meku, Muslimani su napustili i svoje članove porodica, rođake, prijatelje i poslovne partnere. Takođe, napustili su svoja imanja, poslovne veze i financijske mogućnosti. Sve su to učinili kako bi našli bolje i siugrnije mjesto da šire svoju vjeru.

 

Kad su stigli u Medinu, sve im je bilo novo. Morali su živjeti u tuđim kućama, sa ljudima koje nikad prije nisu poznavali, raditi poslove koje nikad prije nisu radili, i ratovati protiv onih za koje nikad nisu mislili da će protiv njih ratovati. Nedostajao im je njihov dom i predio Meke. Mnogi su vjerovatno bili i depresivni.

 

Poslanik a.s. je primjetio ovakvo raspoloženje među mekanskim doseljenicima koji su prepoznati u historiji islama kao muhadžiri. Stoga je molio Allaha dž.š. da se muhadžiri što prije obiknu u novoj sredini, da zavole Medinu kao što vole Meku, i da budu sretni i zadovoljni u novom okruženju. Sakupljači njegovih izreka zabilježili su sljedeću dovu koju je upućivao Allahu dž.š.: „O Allahu! Učini Medinu dragom našim srcima baš kao što si učinio Meku dragom našim srcima, pa čak i više.“

 

Kad danas govorimo o hidžri, smatramo je hidžrom jer se ona pokazala kao prekretnica u historiji islama i muslimana. Ona je polazište koje su prvi muslimani odabrali za računanje vremena. Kad se nešto veliko desi u historiji jedne zajednice ili zemlje, kao što je rat, glad, seoba, tid, to ostavlja ogroman uticaj na živote i pamćenje ljudi. Oni onda počinju opisivati događaje u svojim životima kako su se desili prije, u toku, ili poslije nekog događaja. Kad govorimo o našoj generaciji, obično se odnosimo na događaje koji su se desili prije ili poslije rata, prije ili nakon dolaska na zapad, prije ili nakog stupanja u brak, i slično.

 

Među ranom muslimanskom zajednicom, hidžra je bila tačka kroz koju su ljudi počeli gledati na svoje vlastite živote, ali i na život cjelokupnog islama. Opseg ovog događaja se takođe primjećuje i u samom Kur'anu, gdje nalazimo različite stilove objava. Stoga su tumači Kur'ana ili mufessiri podijelili sve kuranske sure na mekanske i medinske.

 

Svu pažnju koju posvećujemo hidžri i njenom značaju ne treba umanjiti važnost prethodnih događaja i pokušaja od strane Poslanika a.s. da se Islam učvrsti i proširi. Ne bi se smjelo zaboraviti da su hidžri koju najčešće spominjemo, a koja se desila 622. g., prethodile dvije ranije seobe. Prva seoba ili hidžra u Abesiniju desila se 615. godine kada je šesnaest najnezaštićenijih osoba stiglo u ovu kršćansku zemlju. Iste godine, desila se i druga seoba i dolazak još osamedeset i osam muslimana u Abesiniju.

 

Nakon toga, Muhammed a.s. je pokušao posijati sjeme islama 619. godine u mjestu Taif, stotinjak kilometara od Meke. Nažalost, bio je nasilno odbijen u svome pokušaju. Događaj Taifa, kao i preseljenje supruge Hadidže i amidže Ebi Taliba, za Muhammeda a.s. će predstavljati jedan od najtežih perioda njegova života, koji je u historiji islama upamćen kao Godina tuge.

 

Ipak, konačan uspjeh misije Muhammeda a.s. ohrabrit će ne samo prvu, već i potonje generacije muslimana da ustraju u iskrenoj predanosti praktikovanja i širenja njihove vjere u brojne predjele i zemlje. I današnji muslimani shvaćaju da se život sastoji iz epizoda, nekad lakših, a nekad težih. Svaka ta epizoda ima značenje i svrhu.

 

Događaj hidžre ukazuje muslimanima da će biti perioda u njihovim životima kada će morati napustiti svoje kuće, imanja, porodice i prijatelje. Dolazit će periodi teških iskušenja i još težih odluka. Ali isto tako, događaj hidžre, kao i brojni postupci Muhammeda a.s., uče muslimane da uvijek pred sobom imaju širu sliku svrhe i misije, te da se ne zavaraju niti trenutnim neuspjesima, niti prividnim pobjedama. Za nadati se je da će svaka značajnija promjena voditi dobru, kao što stara arapska poslovica uči da je berićet u kretanju

 

_____________________________

[1] Dio predavanja održanog u Islamskom Kulturnom Centru u Northbrooku povodom nastupanja Nove Hidžretske godine 2. oktobra, 2016.

[2] Kur'an, 4:100.

[3] Tirmizi i Ibn Hibban.